Priča jednog konobara
Činjenica je da se zovem Andrey. Ovo je problem. To je ozbiljan problem, s obzirom da radim u restoranu. Konoba je mjesto gdje se šeta, šeta, napuha, pali zvijezde na nebu, opušta itd. Nisam baš sretan zbog toga, jer znate kakav kontingent imamo. Stvarno mi se ne sviđa ova jebena riječ - seljačina. Ali što možete učiniti? Posao je posao.
Svi se prije ili kasnije susrećemo s ovim problemom - klijent/gost/kupac/posjetitelj/kupac ne razumije. Pa on kaže "Jebote, ne razumijem!". A konobar se nasmiješi i pocrveni, iako onaj tko nije razumio trebao bi pocrvenjeti. Kad u školi nisam razumio trigonometriju, pocrvenio sam.
Što točno gosti ne razumiju? Pa, na primjer: - Hej, drkadžijo, dođi ovamo. - Čujem te. - Hej, gamno, ali što mi krv čini u telećim ražnjićima. - To je blago, gospodine. - Jebote, hoćeš probleme? Šašlik se ne prži! Nazovite administratora. Administrator dolazi. - Hej, ovdje su mi dali sirovo meso. - Meso nije sirovo, samo je ihor. To je normalno za teletinu. Jednostavno, inače će ćevap biti suh i nemoguće ga je jesti. - Da, recite mi što, ja pečem šiš-kebab od svoje četvrte godine, idem odmah reći šiš-kebabu kako se peče. Odlazi do roštilja i objašnjava - Brate, slušaj, pa priznaj: nisi ti pravi roštilj, ne razumiješ kako se prži meso
I evo priče o tome kako se marinira u majenici, prži na lozi, kako se pije, grade kuće, odgajaju djeca, o tome kakav je on pravi muškarac i kako zna uzgajati castric, o tome kako je devedesetih bacao naivke na babu. Ne žalim se, nikako. To je normalna praksa u mom gradu. U mom gradu, gdje još stoje devedesete, tako da je sve u redu. Samo što gosti ne razumiju i to je loše.
Nedavno smo šef proizvodnje i ja pekli janje na ražnju, baš na ljetnikovcu. Neki čovjek mi je prišao i ustao. pečem janjetinu. Kaže "Jesi li ti kuhar?". odgovaram da. Kaže: “U obitelji imam dvije kuharice od Boga: majku i ženu. Oni, naravno, nisu nigdje studirali, niti su radili u restoranima, ali kuhaju bolje nego u bilo kojoj instituciji. Ništa nisam rekao. Onda mi je iz nekog razloga rekao kako se pravilno kuha okroška, da ju je tako kuhala njegova baka i da je ovdje sve zajebano.Nema drugog načina. A onda je otišao i nisam ga vidjela.
Tada su došli glazbenici i počeli pjevati. I počelo je totalno zajebavanje: bakanalije! Svi su se izlili na ples. Prva pjesma bila je "Buket bijelih ruža". Tijekom večeri ova pjesma zna zvučati pet puta i to je u redu. Zatim su zapjevali “letećim hodom izašao si iz svibnja, nešto tamo u rujnu siječnju”. Mislio sam da su te pjesme davno zaboravljene, ali ne. Godina je 2012., svi imaju 40-45 godina, ali svi se žele prisjetiti mladosti, diskoteke i poručuju “I opet siva noć i samo njoj vjerujem.” Plešu, pipaju tuđe žene po dupetima, potom se potuku, a sat vremena kasnije piju zajedno za istim stolom. Ali onda je glazbenik najavio u mikrofon: "A sada će ova pjesma zvučati za Igora iz odjela prodaje." Prvo sam mislio da će sad uz glazbu čitati napamet riječ o puku Igorovu, ali ne. Ovi uvodni akordi zvučali su iz pakla i hitali "HELLO ANDREY!" Irina Alegrova i ja smo shvatile da ne živim uzalud. Da se netko uskoro želi zagrliti. U središtu plesnog podija plesao je isti taj Igor koji je jeo nedovoljno pečeni roštilj i na licu mu se vidjelo da je sretan i zadovoljan.
Pa opet "Siva noć", nakon "Bijele ruže", pa "Ti si moja golubice, moj nježni anđele" i svi plešu i vesele se. Žene se penju na stolove, zadižu suknje, pokazujući svima svoje kratke hlače i pritom se radosno smiju. Svi muževi već dugo kopaju salatu. Bio je slučaj da je jedna gospođa bila ogorčena na škampe, da nisu ekstravagantni i nisu prefini, a onda se napila, zaspala u WC-u i, pardon, sranje, nakon što je pala sa WC-a.
Onda opet “Bok, Andrey” i ja sam užasnuto završio s ovnom i vratio se u svoju udobnu radionicu. Oči su mi krvarile i htio sam si odrezati uši. Shvatio sam da nikad neću biti konobar.
izvor
